понедељак, 01. октобар 2018.

26 godina, 26 lekcija

 Nisam od onih koji se plaše rođendana, godina i samim tim starenja. Slavim svaku godinu, jer svaka me naučila nečemu. Neka me znala otresti od pod, a zbog  nekih  bih skakala od sreće do neba.

S obzirom da volim sve analizirati, tako sam i ovih dana se "bacila na posao" da vidim šta sam do sad naučila i do čega me to dovelo. 

Mojih 26 godina i 26 lekcija: 

1.Da volim sebe, dovoljno da osjetim kad mi nešto ne prija da odem

2.Da budem jaka, zato što te život natjera da moraš

3.Da oprostiti nekome ne znači da te opet neće povrijediti

4. Da cijenim svoj trud i rad. Ono "To je tebi pet minuta", žao mi je meni više za džaba nije

5. Da pustim suze pred drugima, jer suze su ok.

6. Da ne moram baš na sve dati komentar, tuđa prljavština nije moja.

7. Da se smijem i ne plašim da ću sutra  zbog toga plakati.

8. Svaka osoba je nova lekcija koju ti život donosi.

9. Da se ne vraćam na staro, jer smo to živote prevazišli.


10. Ĺoš trenutak ne znači loš život.

11. Prilike stvaraš, jer niko drugi ti ih neće na tacni donijeti. Na tebi je da ih iskoristiš.

12. Ne moram sve da znam, ali moram svaki dan da nešto novo naučim.

13. Da bez stida kažem srećna sam, jer sam nešto uspjela.

14. Silent na telefonu je pola zdravlja.
15. Da udahnem, sačekam pa odgovorim na poruku koja bi mogla da me izbaci iz takta.

16. Da volim novac, ali da me istim niko ne može kupiti

17. Kad tijelo šalje signal da je umorno, da se sklonim i odmorim, jer svijet bez mene taj dan propasti neće.

18. Da nikad ne dozvolim da se prestanem radovati sitnicama.

19. Da ne radim ono što ne osjećam, jer jednostavno to ne može biti dobro.

20. Dobri ljudi su tu oko nas, samo što mi previše stavljamo fokus na one male lošije. Zato fokusirajte se na dobro.

21. Nasmijan čovjek ne znači da je srećan.

22. Ne možeš pomoći nekome, ako on to ne želi.

23. Imam pravo da se na nešto požalim, ali ne i da ne uradim nešto po tom pitanju i da to žaljenje postane moja svakodnevnica.


24. Bez obzira na godine ne ubijaj dijete u sebi.

25. Ne postoji nerješiv problem.

26. Ni na filmu nije sve savršeno, zašto da bude onda u životu? Volim svoj nesklad, jer me uči da budem bolji čovjek.

понедељак, 06. август 2018.

Tajice da ili ne?




Svima je poznato da sam ja od onih djevojaka, koje se najbolje osjećaju u haljinama. Ma, obožavam ih, ipak postoje periodi kada i ne mogu ih nositi. Tada obično biram tajice, one su mi udobne, lako ih kombinujem sa tunikama. Tako da sam ja u timu "Tajice su ok".  

S obzirom da ovih dana i nemam nešto vremena da trčim od butika do butika, odlučila sam da nešto kupim preko interneta. U potrazi za onim što bi meni, ali i svima odgovaralo naišla sam na fantastičnu internet trgovinu, koja ima odličnu ponudu. Naravno dobre i lijepe stvari treba podijeliti s toga vam predstavljam Manzara fashion.Tu sam se zaljubila u ove iscijepane tajice, nešto malo drugačije.



Manzara fashion je intenet trgovina za zaljubljenice u modu. Kada sam naišla na njihov sajt, bukvalno sam satima gledala sve te divnoće, koje imaju u ponudi. Ponuda je stvarno raznovrsna, od haljina, hlača, tajica, modnih dodataka do čak i nekih igračaka. Nisu izostavili ni muškarce, tako da imaju lijep asortiman i za njih. Naravno, ja sam se najviše zadržala na ženskom asortimanu.
Šta je to sem lijepe ponude što me još oduševilo?

Prije svega cijene, koje su jako povoljne. Svi znamo da živimo u vremenu kada su cijene sve veće, a plate sve manje. Manzara fashion se pobrinula da uprkos tome možemo biti fantastično obučene za malo novca. Što opet potvrđuje moj stav da se možemo lijepo obući za malo novca.


Oni nisu od onih koji imaju problem sa povratom robe, ukoliko vam ne odgovara. Možete je zamijeniti za nešto drugo ili vratiti novac. Naravno ne možemo vraćati stvari koje smo obukli, pa sad bi nešto drugo, jer smo to već nosili, skinuli etiketu, isprljale puderom, naparfemisale...

 Ipak, treba da postoji neka kultura i kada nešto kupujemo. Pa ne znam baš puno takvih da su spremni i na to. Što naravno pokazuje koliko im je stalo da kupac bude zadovoljan. Zadovoljan kupac se uvijek vrati, a ovoj internet trgovini ćete se sigurno često vraćati.  Robu možemo vratiti u roku od 14. dana, što je i više nego dovoljan period. 

Na većini artikala imate i šemu veličina, pa možete možda se izmjeriti i tačno znati koja je vaša prava veličina.
Oh, zamalo da zaboravim jednu jako važnu informaciju, a to je da ukoliko naručite iznad 290. HRK. dostava je besplatna.

Manzara fashion je uspjela da promijeni moje mišljenje što se tiče internet kupovine. Sada znam kome mogu vjerovati, gdje pronaći odlične stvari za malo novca i bez gubljena vremena i energije hodajući po buticima. Nevjerovatno, čak su  mi se dopale i trenerke, a poznato je da sam ih ranije nosila samo na takozvanim pokušajima od treninga.


Da li ste pogledali njhovu ponudu? Kako vam se dopada trenerka, koju sam ovdje izdvojila?

субота, 30. јун 2018.

Onako porodično, komšijski

 

Sve ono što me boli ja pretočim u riječi, jer olovkom sebe liječim. Pričaću vam kako je jedno martovsko popodne me srozalo na sred čekaonice. Tada sam saznala da je njena duša otputovala gore na neko ljepše mjesto. Onako iznenada, tiho baš kako je i živjela. Ona, moja teta koju lice i ruke nisu nikad odale tragovima da starost dolazi. Najnježniji dodir, najblaži osmijeh, najtiši glas koji  umiruje. Njene oči pune ljubavi prepoznala bih u najvećem mraku,  jer tako sijaju samo njene. 



Naša priča je počela kada je ova mala trogodišnja djevojčica sa sela došla u najljepšu ulicu Doboja. Ulica Ive Love Ribara, ona zgrade iza opštine kako kažu moje Dobojlije, tu se nalazi stan gdje sam nakon rata pet godina disala i stvarala uspomene, one najljepše dječije.


Same mama i ja, a tik vrata preko puta dvije komšinice, majka i kćerka. Baka Kata i teta Marija, prve su prišle i pružile ruku da se nađu, onako komšijski. 

Kada vrtić nije radio one su me čuvale, jer mama mora da radi. Teta me učila kako se pertle vežu, cvjetovi bundeve pohuju, da oči vole mrkvu. Uvijek sam se čudila kako je pravila kolač od sira i mrkve, pa gdje čokolada? 

Pravila je najukusnije slatke kiflice, da joj je čak i moja baka tražila recept. Djed i baka su ih  obožavali, stalno isticali da su one sad dio naše porodice. Pa zar nije porodica ona koja te čuva, mazi,po potrebi i zagalami, ali i to iz ljubavi?



Radovale smo se praznicima, sve smo slavile duplo. Jednom sam pitala zašto Božić slavimo dva puta, baka Kata se nasmijala i rekla da se malo drugačije krstimo pa zato, ali ćemo se zajedno moliti. Ljutila sam se na mamu zašto i mi pred Vaskrs ne okitimo naš dom cvijećem  i grančicama, pa dodamo ta predivna ukrasna jaja. Za jedan Uskrs sam na poklon ih dobila, hej pa ja sam jedina djevojčica u naselju koja dom  ne ukrašava samo pred Božić, nego i za Vaskrs.


One su bile moja publika, jer mala Željka je bila pjevačica. Kasnije sam htjela da budem učiteljica, sjećam se upisa u biblioteku i radosti što sad mogu da čitam. Pročitala bih jednu rečenicu, pa brzo potrčala teti da je pitam da li zna hoće li ta vještica pojesti Ivicu i Maricu.

 Pričala mi je često ponosna o svom sinu, unuci koji žive negdje nama daleko, ali imaju video kasete pa ćemo ih do prve posjete tako gledati. Baka Kata se radovala prvoj posjeti moje prabake, ma više od mame i mene,  jer konačno će imati vršnjakinju za duge razgovore.
Zajedno smo se smijale, grlile, ali i plakale.

Često kad me sad pitaju da li sam emotivna, ja kažem pa plakala sam i kad je Tuđman umro. Da, sjećam se malog televizora, bake Kate sa krunicom moli se i plače. Pitam zašto, ona kratko: "Jedan čovjek je umro." Ja nisam ni znala baš šta znači umrijeti, ali sam osjećala do to sigurno nije nešto lijepo i krenule su mi suze dok sam se molila sa bakom. Kasnije sam na poklon dobila plavu krunicu. 


Pred proljeće bih sa drugaricama iz naselja pravila od blata i pijeska tortu, naravno ukrašenu cvijećem jer smo tako slavile dolazak lijepih dana i govorenja mami još samo pet minuta. Užasno sam se ljutila zašto jedina iz naselja moram u vrtić, pa bih nekad slagla da me boli stomak, zub bilo šta samo da ne idem.  

Naravno, tu bi odmah se pojavila teta sa toplomjerom, još uvijek imam traume od: "Pazi da ne razbiješ, u njemu je otrov." Cvjetove zove smo redovno brale, a jorgovane pažljivo njegovale, mirisale, tek koji u stan unosile. Vjerujem da zato ovim novim komšijama volim iste da kradem, jer vrate me u prošle dane. U dane detinjstva koje je trajalo do onih čuvenih deložacija. 


Mi smo morale ići, a njih dvije ostati. Plakale smo danima, noćima sam molila da se desi neko čudo da tu ostanemo. Tu nam je dom, ali morale smo se razdvojiti. One su bile dio naše porodice, ali mi smo morale da odemo. 

Kasnije sam shvatila od porodice se nikad ne odlazi,  ona je tu u svakoj pori, uzdahu, misli, srcu, bez obzira na mjesto i vrijeme.

Zauvijek u srcu.





среда, 09. мај 2018.

Jesmo li na korak do Black Mirror-a?



Ne znam, ali znam da se pretvaram u isfrustiranu osobu nekoliko minuta bez telefona i  interneta, jer imam osjećaj da tako nešto propuštam. Isto tako znam da mi jedna od boljih odluka ove godine da kad god sam kući i ne čekam neku bitnu informaciju, poruku ugasim bar zvuk na telefonu.   
 Čim nešto ne znam, pa  lijepo pitam Google. A, objava fotografija na Instagramu, kako misliš šta te briga kako ti izgleda feed?  Ja sam jedna od onih koja će vam pronaći i peto koljeno, ako me zainteresujete.
Inače sam ok osoba, volim pisati, nešto novo naučiti, studiram novinarstvo, obavljam praksu na divnom portalu i uživam u ovome.

Zato bih vas pozvala da osmog juna zajedno učimo i super se provedemo u predivnom prostoru Muzeja savremene umjetnosti RS u Banjaluci.

Tu će se održati Play Media Day 03 – Regionalni komunikacijski događaj, koji okuplja predstavnike regionalnih kompanija i agencija, kao i medijskih kuća. 

Raniji učesnici za ovaj događaj imaju samo riječi hvale, pa hajde da se i mi uvjerimo u to.

Znate li da je jedna od učesnica Branislava?
Znam da je i vama draga, pokazali ste mi to kad smo radile ovaj intervju. 

Pa drugari, vidimo se😊

Архива чланака