понедељак, 06. август 2018.

Tajice da ili ne?




Svima je poznato da sam ja od onih djevojaka, koje se najbolje osjećaju u haljinama. Ma, obožavam ih, ipak postoje periodi kada i ne mogu ih nositi. Tada obično biram tajice, one su mi udobne, lako ih kombinujem sa tunikama. Tako da sam ja u timu "Tajice su ok".  

S obzirom da ovih dana i nemam nešto vremena da trčim od butika do butika, odlučila sam da nešto kupim preko interneta. U potrazi za onim što bi meni, ali i svima odgovaralo naišla sam na fantastičnu internet trgovinu, koja ima odličnu ponudu. Naravno dobre i lijepe stvari treba podijeliti s toga vam predstavljam Manzara fashion.Tu sam se zaljubila u ove iscijepane tajice, nešto malo drugačije.



Manzara fashion je intenet trgovina za zaljubljenice u modu. Kada sam naišla na njihov sajt, bukvalno sam satima gledala sve te divnoće, koje imaju u ponudi. Ponuda je stvarno raznovrsna, od haljina, hlača, tajica, modnih dodataka do čak i nekih igračaka. Nisu izostavili ni muškarce, tako da imaju lijep asortiman i za njih. Naravno, ja sam se najviše zadržala na ženskom asortimanu.
Šta je to sem lijepe ponude što me još oduševilo?

Prije svega cijene, koje su jako povoljne. Svi znamo da živimo u vremenu kada su cijene sve veće, a plate sve manje. Manzara fashion se pobrinula da uprkos tome možemo biti fantastično obučene za malo novca. Što opet potvrđuje moj stav da se možemo lijepo obući za malo novca.


Oni nisu od onih koji imaju problem sa povratom robe, ukoliko vam ne odgovara. Možete je zamijeniti za nešto drugo ili vratiti novac. Naravno ne možemo vraćati stvari koje smo obukli, pa sad bi nešto drugo, jer smo to već nosili, skinuli etiketu, isprljale puderom, naparfemisale...

 Ipak, treba da postoji neka kultura i kada nešto kupujemo. Pa ne znam baš puno takvih da su spremni i na to. Što naravno pokazuje koliko im je stalo da kupac bude zadovoljan. Zadovoljan kupac se uvijek vrati, a ovoj internet trgovini ćete se sigurno često vraćati.  Robu možemo vratiti u roku od 14. dana, što je i više nego dovoljan period. 

Na većini artikala imate i šemu veličina, pa možete možda se izmjeriti i tačno znati koja je vaša prava veličina.
Oh, zamalo da zaboravim jednu jako važnu informaciju, a to je da ukoliko naručite iznad 290. HRK. dostava je besplatna.

Manzara fashion je uspjela da promijeni moje mišljenje što se tiče internet kupovine. Sada znam kome mogu vjerovati, gdje pronaći odlične stvari za malo novca i bez gubljena vremena i energije hodajući po buticima. Nevjerovatno, čak su  mi se dopale i trenerke, a poznato je da sam ih ranije nosila samo na takozvanim pokušajima od treninga.


Da li ste pogledali njhovu ponudu? Kako vam se dopada trenerka, koju sam ovdje izdvojila?

субота, 30. јун 2018.

Onako porodično, komšijski

 

Sve ono što me boli ja pretočim u riječi, jer olovkom sebe liječim. Pričaću vam kako je jedno martovsko popodne me srozalo na sred čekaonice. Tada sam saznala da je njena duša otputovala gore na neko ljepše mjesto. Onako iznenada, tiho baš kako je i živjela. Ona, moja teta koju lice i ruke nisu nikad odale tragovima da starost dolazi. Najnježniji dodir, najblaži osmijeh, najtiši glas koji  umiruje. Njene oči pune ljubavi prepoznala bih u najvećem mraku,  jer tako sijaju samo njene. 



Naša priča je počela kada je ova mala trogodišnja djevojčica sa sela došla u najljepšu ulicu Doboja. Ulica Ive Love Ribara, ona zgrade iza opštine kako kažu moje Dobojlije, tu se nalazi stan gdje sam nakon rata pet godina disala i stvarala uspomene, one najljepše dječije.


Same mama i ja, a tik vrata preko puta dvije komšinice, majka i kćerka. Baka Kata i teta Marija, prve su prišle i pružile ruku da se nađu, onako komšijski. 

Kada vrtić nije radio one su me čuvale, jer mama mora da radi. Teta me učila kako se pertle vežu, cvjetovi bundeve pohuju, da oči vole mrkvu. Uvijek sam se čudila kako je pravila kolač od sira i mrkve, pa gdje čokolada? 

Pravila je najukusnije slatke kiflice, da joj je čak i moja baka tražila recept. Djed i baka su ih  obožavali, stalno isticali da su one sad dio naše porodice. Pa zar nije porodica ona koja te čuva, mazi,po potrebi i zagalami, ali i to iz ljubavi?



Radovale smo se praznicima, sve smo slavile duplo. Jednom sam pitala zašto Božić slavimo dva puta, baka Kata se nasmijala i rekla da se malo drugačije krstimo pa zato, ali ćemo se zajedno moliti. Ljutila sam se na mamu zašto i mi pred Vaskrs ne okitimo naš dom cvijećem  i grančicama, pa dodamo ta predivna ukrasna jaja. Za jedan Uskrs sam na poklon ih dobila, hej pa ja sam jedina djevojčica u naselju koja dom  ne ukrašava samo pred Božić, nego i za Vaskrs.


One su bile moja publika, jer mala Željka je bila pjevačica. Kasnije sam htjela da budem učiteljica, sjećam se upisa u biblioteku i radosti što sad mogu da čitam. Pročitala bih jednu rečenicu, pa brzo potrčala teti da je pitam da li zna hoće li ta vještica pojesti Ivicu i Maricu.

 Pričala mi je često ponosna o svom sinu, unuci koji žive negdje nama daleko, ali imaju video kasete pa ćemo ih do prve posjete tako gledati. Baka Kata se radovala prvoj posjeti moje prabake, ma više od mame i mene,  jer konačno će imati vršnjakinju za duge razgovore.
Zajedno smo se smijale, grlile, ali i plakale.

Često kad me sad pitaju da li sam emotivna, ja kažem pa plakala sam i kad je Tuđman umro. Da, sjećam se malog televizora, bake Kate sa krunicom moli se i plače. Pitam zašto, ona kratko: "Jedan čovjek je umro." Ja nisam ni znala baš šta znači umrijeti, ali sam osjećala do to sigurno nije nešto lijepo i krenule su mi suze dok sam se molila sa bakom. Kasnije sam na poklon dobila plavu krunicu. 


Pred proljeće bih sa drugaricama iz naselja pravila od blata i pijeska tortu, naravno ukrašenu cvijećem jer smo tako slavile dolazak lijepih dana i govorenja mami još samo pet minuta. Užasno sam se ljutila zašto jedina iz naselja moram u vrtić, pa bih nekad slagla da me boli stomak, zub bilo šta samo da ne idem.  

Naravno, tu bi odmah se pojavila teta sa toplomjerom, još uvijek imam traume od: "Pazi da ne razbiješ, u njemu je otrov." Cvjetove zove smo redovno brale, a jorgovane pažljivo njegovale, mirisale, tek koji u stan unosile. Vjerujem da zato ovim novim komšijama volim iste da kradem, jer vrate me u prošle dane. U dane detinjstva koje je trajalo do onih čuvenih deložacija. 


Mi smo morale ići, a njih dvije ostati. Plakale smo danima, noćima sam molila da se desi neko čudo da tu ostanemo. Tu nam je dom, ali morale smo se razdvojiti. One su bile dio naše porodice, ali mi smo morale da odemo. 

Kasnije sam shvatila od porodice se nikad ne odlazi,  ona je tu u svakoj pori, uzdahu, misli, srcu, bez obzira na mjesto i vrijeme.

Zauvijek u srcu.





среда, 09. мај 2018.

Jesmo li na korak do Black Mirror-a?



Ne znam, ali znam da se pretvaram u isfrustiranu osobu nekoliko minuta bez telefona i  interneta, jer imam osjećaj da tako nešto propuštam. Isto tako znam da mi jedna od boljih odluka ove godine da kad god sam kući i ne čekam neku bitnu informaciju, poruku ugasim bar zvuk na telefonu.   
 Čim nešto ne znam, pa  lijepo pitam Google. A, objava fotografija na Instagramu, kako misliš šta te briga kako ti izgleda feed?  Ja sam jedna od onih koja će vam pronaći i peto koljeno, ako me zainteresujete.
Inače sam ok osoba, volim pisati, nešto novo naučiti, studiram novinarstvo, obavljam praksu na divnom portalu i uživam u ovome.

Zato bih vas pozvala da osmog juna zajedno učimo i super se provedemo u predivnom prostoru Muzeja savremene umjetnosti RS u Banjaluci.

Tu će se održati Play Media Day 03 – Regionalni komunikacijski događaj, koji okuplja predstavnike regionalnih kompanija i agencija, kao i medijskih kuća. 

Raniji učesnici za ovaj događaj imaju samo riječi hvale, pa hajde da se i mi uvjerimo u to.

Znate li da je jedna od učesnica Branislava?
Znam da je i vama draga, pokazali ste mi to kad smo radile ovaj intervju. 

Pa drugari, vidimo se😊

четвртак, 08. март 2018.

Šest žena koje su ideje pretvorile u posao


Svaki dan naslovne strane su nam pune loših vijesti, bombarduju nas nama već znanom informacijom, da je sve više nezaposlenih u zemlji. 

Odlučila sam da pokažem one koji ne odustaju, ispunjavaju svoje snove, ali i  pomažu drugima da ostvare svoje.

 Da, zamislite postoje ljudi koje ne sjede kući i kukaju na situaciju u zemlji, nego pronalaze način kako da zarade radeći ono što znaju, ali i vole. 

Ovaj put predstaviću vam nekoliko dama, koje su svoje ideje pretvorile u posao. Vjerujem da će svaka od njih vam biti inspiracija i podstaći vas da se pokrenete. Ima tu dama koje su čak i napustile siguran posao i odlučile da ostvare svoje snove kao preduzetnice.


Ewa Jaskółowska je prije petnaest godina došla iz Poljske, radila je u jednoj firmi ovdje sedam godina. Shvatila je da se ne osjeća srećno i ispunjeno, pa je došla na ideju da pokrene svoj posao uz minimalna novčana sredstva, ali sa željom da uspije.
 
„Ovdje ima dosta prostora za privatni biznis, samo nema dovoljno podsticaja od države. Opet ukoliko dovoljno želite, možete i ostvariti to.“

 Ona se bavi prevođenjem i trgovinskim posredovanjem, ali  u zadnje dvije godine posvetila se i obrazovanju iz oblasti psihoterapije. Jedan period je imala i studio joge. Zadovoljna je i srećna, kaže da se od posredovanja i prevođenja može lijepo živjeti. Savjetuje ženama da se pokrenu, nauče svoja prava i postanu hrabije. 


Jedna od žena, koju je bolest promijenila i koja je svoj bol pokušala da kanališe, ali da se na neki način tako i liječi je Mirela Sarajlija. Prije četiri godine operisala je tri tumora na jetri. Organizovane su humanitarne akcije u cilju skupljanja novca za liječenje.

„ Nakon operacije, odlučila sam da pokušam da radim za sebe ukrasne predmete, dekupaž. Sada  su moji radovi su u 14. prodavnica. Dala sam otkaz na poslu i radim samo ovo.“

Njen savjet  je da svako treba da vjeruje u sebe, svako je nadaren za nešto. 


Tanja Subotić Došen se osam godina bavi naknadom štete iz osiguranja, ponajviše. Njen uzor je bio kum i prijatelj, koji se tim poslom bavio u jednoj od Evropskih zemalja. Kada je savladala praktični dio posla, odlučila je samostalno pokrenuti posao, jer je shvatila da kao samohrana majka ne bi mogla da živi od prosječne plate u zemlji. 

„Ja bih nezaposlenim ženama poručila da prvo moraju da se pronađu u poslu koji odluče raditi, a ko ima cilj, pronaće i način. Čovjek treba da radi na sebi, da se edukuje u svakom pogledu, da osluškuje tržište. Budite ono što želite i rezultat mora doći. Svaki posao, ako se radi sa elanom, mora biti uspješan.“

Samostalnim radom za dvije godine je  razvila posao, zaposlila još jednog mladog pravnika i više saradnika.


Sanja Stojanović je  dama koja stvara prava mala čuda od  personalizovanih i jedinstvenih poklona, preko dekoracija za rođendane, pa do svih detalja za vjenčanja.

„Odlučila sam da "stvar uzmem u svoje ruke" i da radim, prije svega, ono što mnogo volim.  Još u djetinjstvu  pokazala se  moja kreativnost i mašta, koje se kasnije razvijala i naravno rad na tom talentu ne zaustavljam. Tako da sam uz nesebičnu podršku prijatelja i porodice počela da radim i uspjesi se nižu.  Sada mogu da se pohvalim značajnim brojem svojih rukotvorina, koje su našle svoje mjesto, kako kod nas, tako i u inostranstvu.“

 Od svoje male kreativne radionice lijepo zaradi,  ali tvrdi da još ljepši značaj svemu tome daju oni emotivni momenti, kada vidi zadovoljne kupce, upozna nove ljude, a kroz posao je stekla i veliki broj prijatelja.

 „Svaka od nas ima neki hobi i talenat, pa ulagajući u njega, može uspješno da ga pretvori u posao koji donosi i značajna novčana sredstva.“

Važno je imati ambiciju i želju da se osjećaš korisno. Uz dosta truda, želje i ljubavi prema  poslu koji odabereš, sve prepreke se uspješno savladaju.

 
Slađana Bundalo se bavi proizvodnjom prirodne kozmetike. Dok je bila zaposlena, nije se osjećala ispunjeno, jer tu nije mogla pokazati svoju kreativnost.U drugom mjesecu trudnoće ostala je bez posla, naravno zbog trudnoće, kako to kod obično bude.Tad je rekla da će biti uz svoje dijete i raditi ono što voli. Krenula je da dodatno uči o prirodnoj kozmetici, jer je prvenstveno htjela da zna šta koristi njena porodica, prijatelji, tako je posao i pokrenula. 

„Da radite ono što volite, shvatite onog trenutka kad radite u  svako doba dana, noći,zdravi ili bolesni sa istim žarom."

Nakon godinu dana zadovoljna je obimom posla, ali prije svega na pozitivnim komentarima. 

„Najdraže od svega je što sam ispunjena kao majka, gledam svoje dijete kako odrasta. Imam vremena za sve i uz to ostvarim dodatan prihod svojoj porodici.“

Njen savjet da pokušamo svoj hobi, nešto što volimo da pretvorimo u posao.



Milica Malinović Jović je ona što vam na većini proslava u Banjaluci pokvari dijetu sa svojim fantastičnim tortama. Tokom trudnoće pohađala je školu za trudnice. Sa željom da drugarice iz škole počasti tortom, napravila je jednu, a  nije ni slutila da će je one podstaći da od toga napravi posao. 

„Budući da je cijela priča sa tortama prvo krenula kao hobi i kućna radinost, a s vremenom zbog nedostatka posla u struci u određenom momentu prihodi koji su pristizali od torti su nam bili jedini izvor prihoda, od kojeg smo hranili cijelu našu porodicu. Suprug i ja smo donijeli našu najveću i najtežu odluku, a to je da registrujemo našu malu porodičnu firmu i ozvaničimo naše poslovanje. I evo, ta priča traje pune dvije godine, dok smo skoro pet godina ovaj posao radili kući, kao neku vrstu hobija/kućne radionosti.“

Milica vjeruje da od svakog posla, ako ga radite dobro, ako se trudite i ulažete u sebe, svoje znanje i sposobnosti, i naravno ako ste tome predani, može da se živi. 

Priznaje, da ima tu mnogo problema, otežavajućih okolnosti, ali treba biti istrajan.

Архива чланака