Nikad više neću dozvoliti da mi neko govori ko sam ja.
Znam da nisu mi majka, ni psiholog , a ni psihijatar. Dovoljno godina je iza mene u kojima sam upoznala sebe. Od najsitnije slabosti do pobjeda istih. Dovoljno da radim na tome da budem bolja i prema sebi i drugima.
Više nikad neću dozvoliti da mi kažu da nešto lijepo ne smijem.
Ja ću znati da sam čovjek.
Nikad nikome nisam poželjela loše, sumnjala u namjere. Zbog toga ne dozvoljavam da bilo ko sumnja u moje korake i riječi.
Moja djela, moje A ima težinu. Nešto što se nosi iz kuće, da se obraz ne gubi.
Neću nikome da klimam glavom na bezobrazluk, previše sam puta klimala i prećutala.
Šta sam tim dobila?
Ne, jaču sebe.
Ne ojača te ono što te ubija, samo te razaspe na komade, a ti onda kako znaš i umiješ, sastavljaj. Pa, šta ostane.
Nije me život štedio ni dok sam bila u majčinom stomaku, pa što bi i sada, ali bar sebe mogu poštediti tamo gdje stvarno nema potrebe da me kida bilo šta.
Zato, nekima dobar dan, a nekima doviđenja.
Svako je izabrao svoj pozdrav.
Željka Pavlović.
Primjedbe
Objavi komentar