Poznajem ljude koji godinama ne razgovaraju sa onima, koji im trebaju biti najmiliji. Neki se i ne sjećaju zbog čega, a drugima je lakše bilo skloniti se, nego onom najbližem biti podrška u teškom trenutku. Ne misle da sutra može biti kasno.
Znam
i one koji se pomjerili nisu, glas podigli da nešto promijene, jer
njima je dobro dok ćute. Kad ih nešto upitaš u stanju su satima kukati, a
ne pitati kako si ti.
Nemojte sutra da se pitate jeste li nešto mogli, jer ruku pružiti nije teško.
Što bi moja majka rekla - Daj, daće i tebi Bog.
Povrijede
nas ljudi, nekima je teško oprostiti, ali još teže je živjeti sutra s
tim da je neko sa ovog svijeta otišao, jer nije imao podršku najbližih.
Priđite danas tim ljudima, saslušajte ih i probajte da ne osuđujete ih zbog onog kroz šta prolaze, osjećaju...
Priđite, da ne bude sutra kasno i da ne se pitate šta bi bilo da jesam.
Primjedbe
Objavi komentar