субота, 30. јун 2018.

Onako porodično, komšijski

 

Sve ono što me boli ja pretočim u riječi, jer olovkom sebe liječim. Pričaću vam kako je jedno martovsko popodne me srozalo na sred čekaonice. Tada sam saznala da je njena duša otputovala gore na neko ljepše mjesto. Onako iznenada, tiho baš kako je i živjela. Ona, moja teta koju lice i ruke nisu nikad odale tragovima da starost dolazi. Najnježniji dodir, najblaži osmijeh, najtiši glas koji  umiruje. Njene oči pune ljubavi prepoznala bih u najvećem mraku,  jer tako sijaju samo njene. 



Naša priča je počela kada je ova mala trogodišnja djevojčica sa sela došla u najljepšu ulicu Doboja. Ulica Ive Love Ribara, ona zgrade iza opštine kako kažu moje Dobojlije, tu se nalazi stan gdje sam nakon rata pet godina disala i stvarala uspomene, one najljepše dječije.


Same mama i ja, a tik vrata preko puta dvije komšinice, majka i kćerka. Baka Kata i teta Marija, prve su prišle i pružile ruku da se nađu, onako komšijski. 

Kada vrtić nije radio one su me čuvale, jer mama mora da radi. Teta me učila kako se pertle vežu, cvjetovi bundeve pohuju, da oči vole mrkvu. Uvijek sam se čudila kako je pravila kolač od sira i mrkve, pa gdje čokolada? 

Pravila je najukusnije slatke kiflice, da joj je čak i moja baka tražila recept. Djed i baka su ih  obožavali, stalno isticali da su one sad dio naše porodice. Pa zar nije porodica ona koja te čuva, mazi,po potrebi i zagalami, ali i to iz ljubavi?



Radovale smo se praznicima, sve smo slavile duplo. Jednom sam pitala zašto Božić slavimo dva puta, baka Kata se nasmijala i rekla da se malo drugačije krstimo pa zato, ali ćemo se zajedno moliti. Ljutila sam se na mamu zašto i mi pred Vaskrs ne okitimo naš dom cvijećem  i grančicama, pa dodamo ta predivna ukrasna jaja. Za jedan Uskrs sam na poklon ih dobila, hej pa ja sam jedina djevojčica u naselju koja dom  ne ukrašava samo pred Božić, nego i za Vaskrs.


One su bile moja publika, jer mala Željka je bila pjevačica. Kasnije sam htjela da budem učiteljica, sjećam se upisa u biblioteku i radosti što sad mogu da čitam. Pročitala bih jednu rečenicu, pa brzo potrčala teti da je pitam da li zna hoće li ta vještica pojesti Ivicu i Maricu.

 Pričala mi je često ponosna o svom sinu, unuci koji žive negdje nama daleko, ali imaju video kasete pa ćemo ih do prve posjete tako gledati. Baka Kata se radovala prvoj posjeti moje prabake, ma više od mame i mene,  jer konačno će imati vršnjakinju za duge razgovore.
Zajedno smo se smijale, grlile, ali i plakale.

Često kad me sad pitaju da li sam emotivna, ja kažem pa plakala sam i kad je Tuđman umro. Da, sjećam se malog televizora, bake Kate sa krunicom moli se i plače. Pitam zašto, ona kratko: "Jedan čovjek je umro." Ja nisam ni znala baš šta znači umrijeti, ali sam osjećala do to sigurno nije nešto lijepo i krenule su mi suze dok sam se molila sa bakom. Kasnije sam na poklon dobila plavu krunicu. 


Pred proljeće bih sa drugaricama iz naselja pravila od blata i pijeska tortu, naravno ukrašenu cvijećem jer smo tako slavile dolazak lijepih dana i govorenja mami još samo pet minuta. Užasno sam se ljutila zašto jedina iz naselja moram u vrtić, pa bih nekad slagla da me boli stomak, zub bilo šta samo da ne idem.  

Naravno, tu bi odmah se pojavila teta sa toplomjerom, još uvijek imam traume od: "Pazi da ne razbiješ, u njemu je otrov." Cvjetove zove smo redovno brale, a jorgovane pažljivo njegovale, mirisale, tek koji u stan unosile. Vjerujem da zato ovim novim komšijama volim iste da kradem, jer vrate me u prošle dane. U dane detinjstva koje je trajalo do onih čuvenih deložacija. 


Mi smo morale ići, a njih dvije ostati. Plakale smo danima, noćima sam molila da se desi neko čudo da tu ostanemo. Tu nam je dom, ali morale smo se razdvojiti. One su bile dio naše porodice, ali mi smo morale da odemo. 

Kasnije sam shvatila od porodice se nikad ne odlazi,  ona je tu u svakoj pori, uzdahu, misli, srcu, bez obzira na mjesto i vrijeme.

Zauvijek u srcu.





11 коментара:

  1. Lijepa je priča, rasipaš sentimente kao bisere...voljela bih te jednom upoznati...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Bilo bi mi drago da se upoznamo 😊 Ljubav za tebe i hvala na divnim riječima

      Избриши
  2. Анониман01. јул 2018. 21:34

    Jako emotivna priča.

    ОдговориИзбриши
  3. Puno hvala Željka ...Emotivno, film je unet u tekst i rečenice, unutar slogova mi gledamo slike reporterskih zapisa. Dokaz više da su osećanja lična i trajna i da se ne menjaju, niti politikom niti zlim rečima nekih nedostojnih "ljudi". Veoma iskreno i veoma lepo, iako je tuga skoro svuda unutar ili ispod ovde opisanih divnih prizora života. To se vidi izmedju redova. Ovo su snovi istine koji su stvarno sanjani i to kod tebe budne ... Veliki pozdrav i veliko hvala ...

    ОдговориИзбриши

Архива чланака