Djevojčica je odrasla i prestala da mašta o velikoj svadbi

Kao djevojčica maštala sam jednog dana o svom vjenčanju iz snova. Znate ona velika bijela haljina koja podsjeća na bal, prelijep dekor i prepuno veselih ljudi. Ljudi koji slave ljubav.

Onda je djevojčica porasla, bila na samo jednoj svadbi u životu, jer ipak je drugarica u pitanju. Ostale još kao dijete navikla sam da izbjegavam, moja mama ih ne voli. Ne znam zašto, ali ne podnosi gužve i sve joj to teško pada. Možda, jer je vraća u prošlost. Nisam pitala, ne želim da moja pitanja nju bole.

 

I, sjedim ja tako na toj svadbi, sve je kao u bajci. Suze mi krenule od sreće, gledajući njih dvoje koliko se vole. Knedla u grlu, gledajući njihove roditelje koji slave, ali  ne mogu i da vjeruju da su njihova djeca odrasla, da neće se vratiti nakon slavlja u njihov stari dom, nego u svoje novo porodično gnijezdo. 

Tokom svega toga i razmišljam, da li ja stvarno želim jednog dana veliku svadbu. Sjetim se svoje mature, upisa na fakultet, djedove sahrane. Koliko mi je tada trebao. Mene kao djevojčice koja u sobi skriveno plače i priča tati. Tati koji je na nebu. Otišao je gore, još dok mi je mamin stomak bio dom. Pričali su mi, da mu je najveća želja bila da dobije kćerku. Ispunila se, ali nismo dočekali da se upoznamo.

Kada nešto nema od samog početka navikneš da živiš tako, od tuđih uspomena na njega, od fotografija, od pitanja( onih koji ne znaju) šta radi tata. Najgori su mi oni sažaljivi pogledi drugih, jer nema tate. Molim vas, kada već to nekog pitate, niste krivi što ne znate, ali kada saznate ne sliježite ramenima. Ne kukajte i ne gledajte to dijete kao siroče.   

Tako razmišljajući, shvatam da i ako jednog dana dođe do moje svadbe, da ja i ne želim veliku svadbu. Ne želim da sebi tako stvaram bol, jer nema djeda (koji mi je bio najvažniji muškarac u životu), nema tate. Mi nikada nismo bili porodica, kao većina drugih, mama, tata i djeca. Mi smo bili i ostali, mama (koja mora biti i tata) i djeca. Znam da i kad bi tu svadbu dočekala moja baka, ona iako bi bila srećna što se unuka udaje, krila bi suze jer nema njih. Znam,  koliko sam je puta noću uhvatila da plače. Posebno nakon tih seoskih proslava, još dok je bio aktuelan ispraćaj u vojsku. Koliko je to nju bolilo, a i mene. Gledajući je takvu i znajući da ne mogu joj pomoći, jer ne mogu vrijeme vratiti i zaustaviti prokleti rat.

Šta će mi puna sala ljudi, od kojih pola ne znam? Šta će mi stres pripremanja svadbe, pa onda skrivanja emocija pred drugima i širokog osmjehivanja, dok osjećam da mi fale? Možda je bolja opcija, oni najbliži, restoran, potpisi i mi mladenci. Uostalom, svaki dan ispunjen ljubavlju je slavlje.  Sigurno da recept za srećan brak nije velika svadba. Naravno, nisam protiv onih koji žele veliku svadbu. Niko nema iste želje, pa ni život ne servira svima iste zalogaje. Ipak, sam zahvalna što imam porodicu, malu, ali sa mnogo razumijevanja i ljubavi. 

Sigurna sam da i taj muškarac sa kojim poželim da podijelimo dobro i zlo, imaće razumijevanje zašto ne pravimo spektakl. Ljubav nije velika svadba, ljubav je mnogo više od toga. Imaćemo, nadam se vremena da svaki dan slavimo ljubav. Možda će nekome ova moja (ne)želja djelovati sebično. Možda. Ipak, treba znati da čovjek mnogo ljepše, više voli sve, kada nauči da poštuje i svoje „ne želim."

 Kako kažu, nikad ne reci nikad. Možda se moje mišljenje i promijeni do tog dana. Sada znam da velika svadba me ne bi učinila srećnom.