Zar smo takvo društvo postali?


Za sve druge bili smo savršeni par, malo ko je mogao da nasluti tugu iza moga osmijeha. Plašila sam da je ne otkriju iz mog pogleda, jer oči ne znaju da lažu. Ja sam vremenom naučila, toliko dobro da sam i sebe uvjerila da živim dobro i da je sve u najboljem redu, jer tako treba.
Nisam ušla u brak tek tako, bila je to jedna jako lijepa veza. A, onda se svijet preokrenuo. Onog dana kada mi je stavio prsten na ruku, kao da je pomislio eto moja je, sad će sa mnom moći šta hoće.
 Taj mali na izgled predivni prsten postao je okov oko vrata.  Gušio me, kao i on one noći kada je došao pijan sa prijateljima, probudio me i naredio da ih služim. Znate, ipak sam ja samo  domaćica. Rekla sam ne, bila sam ljuta. Ma šta ljuta, bijesna. Kako od tako divnog čovjeka, koji alkohol popije u izuzetnim trenutcima postade on alkoholičar? Kako je sebi to mogao dopustiti?  Dok sam  u naletu bijesa i tuge to izgovarala, osjetila sam šamar.Pa još jedan, još jedan, sve dok nisam pokušala da mu uzvratim. Onda je počeo da me guši, sve dok nisam počela da kašljem i gušim se u svemu tome.  Niko od njegovih prijatelja nije ni reagovao, samo su otišli. Kasnije su pričali da sam sve to zaslužila, jer tako lijena i bezobrazna žena mora da nauči kako se ponaša jedna prava žena.
Svanulo je, oči natekle i crvene od nespavanja, suza i razmišljanja kako da odem. Kome da kažem? Nek mi Bog oprosti, ali još mi je samo trebala i ova trudnoća. Kako da imam dijete s ovim nekim novim, ako ga mogu uopšte nazvati čovjekom?  Bila sam ljuta i na državu, na sve i na svakog. Toliko sam godinama radila, trudila se, kući nosila posao da bi nakon sapoštenja da sam trudna dobila otkaz.  Govorila sam sebi, razmišljaj brzo, brzo, znaš da ovako ne možeš živjeti. Majci da kažeš ne bi podnijela, ionako je stalno slaba. Ne, ne možeš joj stvarati probleme. Riješićeš ga sama i onda ćeš joj saopštiti.
Evo ga, ustao je. Djeluje tužan. Ma daj, koga lažeš Ana? Samo je mamuran. Priča mi nešto, od one čuvene izvini neću više nikad pa do volim te. Mislim se, gade zar je moguće da te još volim. Ma kako je to moguće da nekog u istom trenutku voliš i mrziš? Zrela sam za psihijatra. Nastavlja pričati, polako blijedi moja ljutnja, uvjeravam sebe da eto pogrešno sam postupila. Pa zar sve žene ne kažu da muškarcu treba nekad i prećutati?  Ostaću s njim, možda i nije istina ona, ako te jednom udari, ponovo će. Sreća, modrice se ne vide.
Prošlo je mjesec dana, stvarno nije me nakon toga ružno pogledao, a kamoli udario. Danas je poseban dan, dobro meni manje nego njemu. Saznaćemo pol bebe, toliko je insistirao na tome da sazna. Meni od samog saznanja da sam trudna pol nije bio bitan, samo neka beba bude živa i zdrava. On se nada sinu. Doktorica nam saopštava da ćemo postati ipak roditelji jedne djevojčice. Meni još nekako milije, već zamišljam  kako je oblačim, češljam joj kosu, kao da u vazduhu osjećam najslađi miris beba... Nisam ni primijetila njegov bijes u autu, dok me nije povukao za kosu i počeo da viče:- Šta se smješkaš, to nije moje dijete? Znao sam, znao. Moja čitava familija samo dobija sinove.
Od tog dana skoro svake noći dolazio je pijan. Nekad bi me budio, tražio kafu, večeru, a najčešće da pronađe još nešto da me udari i kaže sama je tražila. Svaku noć sam se molila, samo da zaspi. Ujutru znam, biće drugačiji. Alkohol od njega pravi zvjer.
Počeli su trudovi, nije bio tu, na telefon se nije javljao. Morala sam da zovem prvog komšiju, samo da me odveze. U svom tom bolu tokom porođaja miješala se i bol od ovog života. Bilo mi je žao moje djevojčice, strah kako će zvjer od njenog oca je dočekati. Da li će se istorija ponoviti? Sve mi je bilo, svi u bili tu oko mene, njega nije bilo. Više nisam mogla da skrivam suze. Drugi su to pripisivali sreći, neki postporođajnoj depresiji, samo mama je naslutila pakao.
Onda se pojavio on, pravdao se više ljudima nego meni kako je do kasno radio, isključio telefon da ga ne ometa, zaboravio na vrijeme... Lagao je drugima tako ubjedljivo, da ti prosto bude žao kako on mora puno sad da radi, jer je glava kuće. Samo je mama naslućivala smrad njegovih laži i nije to toliko vješto krila.
Kada smo izašle iz bolnice, mama se trudila da bude što više uz bebu i mene. Uprkos mom, ali i njegovom protivljenju. U početku se vješto skrivao, predstavljao se kao pažljiv i dobar muž. Otac, manje više. Dijete ni nakon mjesec dana nije uzeo u naručje, više nije bio dovoljno dobar u pravdanju, kako se plaši da je ne povrijedi. Ne, to je bio samo još  jedan loš mu izgovor. Ni, on više nije imao snage da krije tu zvjer u sebi, počeo je opet da dolazi kući pijan, ljut, izgovarajući mali milion psovki, gurajući me ni ne gledajući na bebu u mom naručju. Samo sam se plašila da mi jednom tako ne padne ili da je on namjerno ne povrijedi. On je sve bio, samo otac ne. Sebe je ubijedio da ona nije njegova kćerka, da ko zna čija je, ali razvod neće ni pod razno. Neće njega neka prostituka sramotiti. Da, i to sam bila za njega, sve osim supruge i majke njegovog djeteta.
Jedno jutro mama se pojavila ranije nego obično, vidjela me uplakanu, počela je da ispituje. Pravdala sam se umorom, grčevima bebe, nespavanjem. Nekako sam je jedva umirila. Znala sam da ne mogu tek tako da joj kažem, beba mora još da ojača i poraste. Onda ću naći posao i otići.
Ono čega se bojiš to te i stigne, došao je pijan. Prvi put nisam se krila, iako je beba mirno spavala stala sam pored krevetca. Osjećala sam nešto, ubijao me strah da će joj prvi put prići. Prišao je, krenuo je da viče na to malo savršenstvo, koje kao da je znalo da ne smije ni zaplakati. Možda je stvarno osjećala i čula koliko puta je vikao i nije razumio njen plač. Uzeo je u svoje grube ruke, počeo je kao demon da se smije i bacio je ka krevetcu. Taj očaj, strah, ali bijes i snaga koja su mi se u tom momentu javila  ne mogu se opisati. Brzo sam je uzela, pažljivo gledajući da je ne povrijedim, umirila i stavila u krevetac. Njega sam počela da provociram, nisam birala riječi, samo sam znala da moram biti što snažnija i mudro ga izvesti iz sobe. Uspjela sam u tome, koštalo me pesnica po cijelom tijelu, suza, na kraju kaiša kojem je već ispala kopča od silinih udaraca po mojoj koži. Konačno se umorio i zaspao uz psovanje. Pozvala sam policiju, odmah su ga priveli.
Sada više nisam mogla ni htjela da krijem, život mi je postalo to malo biće. Majka sam i moram je zaštititi od te zvjeri. Gadila sam se sama sebi što sam uopšte dopustila da dovedem nju u opasnost u takvom okruženju. Ta kuća je bila sve, samo ne dom. Svaki njen kutak, podsjetio me na uvrede, udarce koji su trajali više od godinu dana.
Nažalost, policija ga nakon nekoliko dana pustila iz pritvora, uz zabranu prilaska. Nas dvije smo otišle kod mame, ona je to podnijela više nego dobro. Samo ponekad je znala mi reći da sam trebala odmah otići od njega.
Razvod je brzo i bez ikakvih problema postignut,  uz sreću da je dijete pripalo meni. Suđenje za nasilje u porodici još nije počelo i sve više gubim nadu da će i početi. Više mi nije ni toliko bitno.
Sara je proslavila prvi rođendan, nije ni nazvao. Zaposlila sam se i polako se oporavljala od onog sve, samo ne normalnog bračnog života. Počela sam ponovo da se smijem, polako je strah nestajao, nisam se više budila u znoju od snova, prepunih njega i pesnica.
Čula sam da je postao nasilan i na poslu, što ga je istog i koštalo. Pio je sve više, čak i njegova porodica nije htjela da zna za njega. Oni su zvali redovno, ponekad Saru dolazili da vide, uvijek odlazeći u suzama, izvinjavajući se.
Jedno jutro uzimajući novine na trafici, ugledah u uglu naslovne strane  časopisa njega. Manijak je pokušao da siluje djevojku, tačnije djevojčicu od šesnaest godina. Tresla sam se, on je toliko dugo na slobodi bio takav. Kako je bilo dopušteno i normalno da jedan manijak, već prijavljen za nasilje tumara ulicama ovog grada? Srećom, mnogi nisu ni znali da je to moj bivši muž, da je baš taj manijak otac moje Sare. Slušala sam komentare od manijak, ološ, treba ga ubiti do sama je kriva. Da, i to je moguće da su ti neki sebi dali za pravo da optuže djevojku od šesnaest godina da je kriva što je eto bila, za njih u prekratkoj haljini u kasnije sate vani. Ma, sram je bilo. Šta je mogla drugo očekivati u to doba u takvoj odjeći, provocirala ga je sigurno. Slušala sam, ježila se toliko da mi je došlo da vrištim. Zar smo takvo društvo postali? Društvo u kom je normalno da te izudaraju, siluju i ko zna šta još, jer si žensko koje je sigurno nečim to zaslužilo.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 U Bosni i Hercegovini svaka druga žena, nakon petnaeste godine je doživjela neki oblik nasilja. Šta kao društvo učiniti da to riješimo? Zar da nijemo to posmatramo ili na još gori način uz komentare, poput sama je tražila, to podržavamo.
Ana je možda baš vaša kćerka, sestra, prijateljica, komšinica. Obratite pažnju na žene oko sebe. Pokažite im da mogu da vam vjeruju, da se na vas oslone, da mogu slobodno živjeti. Ne dozvolimo da bilo ko živi više u strahu, pružimo im podršku.. Molim sve roditelje koji ovo čitaju, nešto najvrednije tokom odrastanja što možete svojoj kćerci pružiti je sigurnost i da znaju da uvijek imaju gdje da se vrate.
Hajde da pričamo o svim Anama, neke nisu imale sreću da prežive, ali one koje jesu mogu da nas probude sa svojim pričama. Nažalost, nasilje nad ženama je tu stalno oko nas, ne pravimo se da ga ne vidimo.
Nasilje ne moramo doživjeti od partnera, možemo i od profesora, šefa na poslu, pa nažalost i od oca, brata... Nasilje možemo doživjeti od prolaznika, koji sebi dozvoli da nam se uvredljivo, neprikladno obrati samo zato što smo žene. Nasilje nije samo fizičko maltretiranje, imamo i psihičko, koje neke zna da zaboli više nego udarac.
Birajmo svoje riječi, riječi ne smiju da bole. Ruke neka nam ne služe kao sredstvo za bol, nego za najlepši zagrljaj.















Primjedbe

  1. Veoma potresno i iskreno ... Nemam reči ... Duži komentar na portalu, veliki pozdrav ~~~

    OdgovoriIzbriši
  2. Nazalost nasa svakodnevica...mi ne zivimo tamo negdje, mi zivimo tu negdje pored zlostavljaca, ali mi smo generalno kurve koje drugacije niti ne zasluzuju. Kurve su zene i mlade djevojke, naravno...nezasticene od surove stvarnosti, tu privilegiju imaju samo zlostavljaci, prespavati jednu noc u pritvoru i idemo dalje...pozdrav Zeljka...nek tece zivot...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala Seko, veoma iskren komentar. Užasna istina, na veliku žalost. Tražio sam dozvolu od Željke za re-post, ćekam odgovor ::: Veliki pozdrav ::::

      Izbriši
    2. Nažalost, nadam se da će zakon se promijeniti i biti mnogo oštriji prema takvima. Slobodane, hvala Vam još jednom i naravno da imate moju dozvolu.

      Izbriši
    3. Još jednom puno hvala ~~~ Pozdrav veliki iz Bgd ~~~

      Izbriši

Objavi komentar